Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Nemam neki razlog zašto pišem blog, osim da mi treba ventil, a ne želim pisati dnevnik.

Linkovi

petak, 07.10.2011.

Neshvatljivo

Ne shvaćam ljude. Zbilja, zbilja ih ne shvaćam.
Taman kad pomislim da mi je ljudsko ponašanje malo jasnije, nešto se dogodi i shvatim da opet ništa ne znam.

Ljudi su nepredvidljivi. Čak i oni koje znate čitav život. Prije ili kasnije će napraviti nešto od čega će vam se čitavo viđenje te osobe okrenuti naopačke i nećete moći vjerovati da su sposobni za takvo što.

Razlog zašto ovako započinjem post je moja prijateljica, koju znam doslovce čitav život i jako se puno družimo.
Oduvijek sam je smatrala izrazito inteligentnom osobom. Zanima se za filozofiju i znanost. Načitana je u svim smjerovima i što se posla ili edukacije tiče, uvijek zna TOČNO što treba napraviti.

Ali na socijalnoj razini - kompletno druga osoba.
Ne voli ljude, ne shvaća društvene norme i uglavnom je... well... čudna.
Meni ne smeta, kao što rekoh, znam je čitav život i jako ju volim, kakva god bila.

Ali koliko god sam znala kakva je i koliko god sam ovakvo nešto zapravo trebala očekivati... nisam bila spremna za ono što se dogodilo pred par dana.

Upitala me za savjet u vezi nečega što se sprema učiniti. Nemam naviku lagati prijateljima i rekla sam joj točno ono što mislim. A to je bilo da pokušava napraviti glupost enormnih proporcija i da cijela ta priča može završiti tako da ONA ostane povrijeđena. A u najgorem slučaju, ona i jos par drugih ljudi. Uglavnom, srezala sam je u korijenu.

Da, bila sam oštra i da mogla sam to mišljenje izložiti malo nježnije. Ali stvar je u tome da me toliko šokirala s tom informacijom, da jednostavno nisam mogla misliti.

Sve što sam uspijela napraviti je bilo da joj istog trena izložim barem 10 razloga zašto joj to neće uspijeti.
Ne zato jer sam zlobna i želim joj napakostiti ili što li već...
Samo sam je htjela spriječiti, jer ZNAM da neće završiti dobro i da će kroz period od najviše 2 tjedna doći k meni plakati kako je sve pošlo u krivo i jer ne zna što da radi.
Ali te sekunde kada je shvatila da se ne slažem s njom, prestala me slušati. Jednostavno se ugasila i prestala me slušati. Imam dojam da je zapravo došla k meni po potporu, koju sam ja vrlo odlučno odbila dati.

I sad je ljuta na mene.
S njezine strane, shvaćam i zašto. Ali s moje... jednostavno nije fer. Jer joj pokušavam pomoći.
Uglavnom zato jer za razliku od nje, ja sam imala posla s mnogo različitih ljudi. Više-manje ih znam čitati i prilagoditi se njihovom ponašanju. Ali ona jednostavno nije takva. Ne shvaća koliko šteti i sebi i drugima.

I sada je odlučna u tome da nastavi sa svojim planom. Vjerojatno ne više iz vlastitih razloga, nego da napakosti svima nama koji smo je pokušali zaustaviti.
Jer ona voli biti u pravu. I voli dokazivati da je u pravu.

I sada JA više ne znam što da radim... Osim da budem tu za nju kada se vrati kući lizati rane.
I da se pokušam spriječiti i ne izgovoriti one dobro poznate riječi: "REKLA SAM TI."

Ne sviđa mi se biti na toj strani. -.-

srijeda, 28.09.2011.

Sranje na kvadrat

Jeste li ikada imali jedan od onih dana, kada vam je sve čega ste se primili pošlo u krivo?

Kažu da se po jutru dan poznaje. Slažem se.
Krenulo mi je izvrsno. Prvo me majka sva sretna probudila s vijestima da hitno moram putovati u grad, na studentsku referadu i izvaditi potvrdu o nastavljenom školovanju, inače mi ukidaju zdravstveno osiguranje.
Probala sam se obraniti i odgoditi to za sutra, jer gotovo čitavu noć nisam mogla spavati i zbilja sam bila umorna.
Upozorila me da joj to hitno treba, do petka. Pitala sam ju gdje je papir sa zahtjevom za izdavanje potvrde koji mi šalju svake godine, pa mi je rekla da joj ga nisu poslali.
Probala sam riješiti problem predlaganjem da mi ga skeniraju i pošalju mailom. Ali mi se i to odlučilo zakomplicirati, te mi je napomenula da mi ga svakako može poslati, ali ga vjerojatno u referadi nece prihvatiti jer nije original.
Zatražila sam da mi ga pošalje svejedno.

Dan ranije sam kupila novu tintu za printer, te sam shvatila da bih je morala zamijeniti, jer inače neću imati kako isprintati glupi zahtjev.
No, međutim, kada sam otvorila kutijice s tintom, shvatila sam da su sve do jedne propustile, i da su čitavi spremnici zamrljani bojom. Nisam baš imala izbora, niti vremena za išta drugo nego da ih pokušam pažljivo izvaditi maramicom i obrisati. Naravno, prsti su mi ostali umrljani s 4 različite boje koja se ne da isprati. Dok sam umetala spremnike s tintom u printer, slučajno sam laktom srušila jedan od zvučnika, te, dok sam hvatala zvučnik, nogom slučajno zapela za rub stola. JAKO. -.-

I sada, bolne noge i ruku zamazanih kao da sam dvogodišnje dijete koje je gnječilo tempere čitavo jutro, uspjela sam uhvatiti zvučnik. Usput i njega slučajno umrljajući bojom.

Uzdahnula sam i otišla oprati ruke... neuspješno. I dalje su bile šarene.

Malo kasnije sam si krenula popeglati košulju, kako bih barem izgledala pristojno dok se svađam s onim kokošima u referadi, no međutim, i taj plan nije baš bajno prošao, jer nisam primjetila da je moja majka ostavila peglu okrenutu na najjače, te sam si gotovo spalila osjetljiv materijal košulje.

Kada sam se napokon uspijela obući i krenuti van prema stanici, primjetila sam svoju susjedu kako vani na dvorištu odguruje svog psa nogom od košare svježe opranog veša kojeg je vješala u dvorištu. Pozdravila sam je i u polu-šali dodala da neka psu kaže da ode, a ne da ga šutira nogom. Na što je susjeda (stara prgava babetina) počela urlati na mene da neka gledam svoja posla i što to mene briga s njezinim psom.
Inače, ima predivno jednogodišnje štene ptičara, koje joj je ostavio zet i koje je zbilja prekrasan pas. Nažalost, moja susjeda ne voli nikoga i ništa osim sebe, te je pristala psa samo hraniti. Ne vodi ga u šetnje, ne igra se s njim... Jedini pozitivni kontakt koji taj pas ima s drugim ljudskim bićima jest kada se ja ili netko iz moje obitelji nagne preko ograde da ga počeška i poigra se s njim. Psić više vremena provodi na betonu u tom malom prolazu gdje naša dvorišta razdvaja niska ograda, nego na travnjaku u svome dvorištu. I naravno, nitko iz moje obitelji ne može odoljeti tim velikim tužnim okicama koje te preklinju da ga dođeš pomaziti.

Uglavnom, zaključila sam da susjeda može uredno ići kvragu, te se zaputila prema stanici. Naravno, bus koji je došao bio je dupkom pun glasnih tinejdžera na putu u školu, tako da sam se jedva ugurala unutra.
Nakon deset minuta vožnje koje sam provela strastveno priljubljena uz staklo na vratima, uspjela sam stići do grada i ispasti van.

Put do referade sam uglavnom provela mumljajući si u bradu i mentalno prolazeći po popisu pitanja koje moram postaviti kokoši... er, "gospođi" u referadi. Naravno, ispred referade je bila gužva kao da se djele jestive tangice.

Kada sam napokon upala unutra, gospođa me obavijestila da ne mogu tražiti potvrdu, dok nisam upisala apsolventsku godinu. Te mi predala zahtjev za upis. Koji sam ispunila i vratila.

Nakon toga, me obavijestila da nemam pravo tražiti potvrdu UOPĆE, jer sam upisom u drugu apsolventsku godinu izgubila sva prava kao redovni student... Što će reći, nema korištenje iksice, nema jeftinijeg pokaza za autobus, nema zdravstvenog osiguranja... Uglavnom, prosječna ulična mačka trenutno ima veća prava od mene. -.-

Sva ogorčena, jer nisam praktički ništa obavila, shvatila sam da imam čitavih sat vremena za ubiti do autobusa za natrag doma. Pa sam od jada otišla do slastičarne, naručila si sladoled i sjela na klupu u svojem omiljenom parku kako bih ga pojela.
Sada je važno napomenuti da su drveća u tom parku sva divlji kesteni.. i da stiže jesen. Što će reći, tvrdi bodljikavi projektili svako malo slijeću iz drveća.
Naravno, dok sam jela, upravo takav jedan bodljikavi, tvrdi projektil, veličine polovice moje šake mi je sletio direktno na glavu.
Zanimljiva stvar da dok sam gledala glupi kesten kako odskakuje od moje glave na pod, jedino što mi je prošlo kroz glavu bilo je "Uf. Barem nije u sladoled."

Četrdesetak minuta kasnije, ukrcala sam se u autobus i zaputila se doma. Pošto je moja stanica odmah prva nakon kolodvora, imam običaj stati na vrata, kako bih odmah mogla izaći van, a da ne moram gurkati druge ljude dok silazim. Taman kada sam počela razmišljati, "U redu je. Sad idem doma.", zapuhnula me kombinacija starog znoja, cigareta i alkohola. Naravno, najgori i najsmrdljiviji pijanac je stao kod vrata, direktno ispred mene, tako da je zrak koji je strujao kroz otvoren prozor nosio taj miris direktno u moje lice.

Kada smo stali na mojoj stanici, ja i još otprilike šestero ljudi je pokušavalo izaći van, a dotični mirisni gospodin se odbio maknuti. Nakon što ga je jedna starija gospođa iz moje ulice fino zamolila da se pomakne kako bi mi mogli izaći, sav se narogušio i dao gospođi vrlo glasno do znanja da "Nebum se ja mical! Odite na druga vrata!" Na što je jedan krupniji gospodin do njega reagirao, bubnuvši ga laktom u rebra. Dok je pijanac pokušavao vratiti ravnotežu, mi smo se uspijeli izgurati van.

Uspijela sam doći do kuće bez nekih daljnih incidenata, te sam taman pomislila da su možda sve te gluposti gotove za danas... Dok nisam krenula prati suđe i slučajno strgala ručku od mamine omiljene posude za kuhanje kave.

Evo, upravo sada dok ovo tipkam, gledam u svoje siroto stopalo kojim sam jutros zviznula po rubu stola i divim se hvale vrijednoj ljubičasto-crnoj masnici koja mi se rascvala ispod palca.

Za svaki slučaj, mislim da idem u krevet iz ovih stopa. Imam još 5 i pol sati do službenog kraja dana. Pokrit ću se po glavi i nadati se da mi neće meteor pasti u sobu, jer su se sva ostala sranja već danas dogodila. -.-

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.